Ne mogu nije opcija

Koliko puta ste se u životu našli u situaciji u kojoj ste izjavili tu negativnu izjavu: ,,Ne mogu”?

Kako u svom poslu tako i kod kuće, često i od ljudi s kojima se družim – čujem ovu izjavu.  Moram priznati da sam i sam često koristio istu. Vjerojatno si tako uskratio bolje rezultate ili mi je trebalo puno više vremena u mnogim stvarima u životu. Na sreću, život me spojio s osobom koja mi je kroz duži period suptilno i taktično mijenjala stavove, razmišljanja i uvjerenja. Osobu koja je s vremenom prefiks ,,ne” izbacila iz mog načina razmišljanja. Naučila me da nađem način na koji da napravim sve one stvari za koje sam govorio da ne mogu.

Naravno da je taj proces trajao dugo vremena (tvrdoglav sam kao mazga). U početku sam se grčevito odupirao, pogotovo u onim dijelovima koji nisu bili u skladu s mojim razmišljanjima. Na prvu je moja uvijek bila „ne mogu, ne da se, ne, ne, ne i ne“.

Sva sreća pa je moj mentor (a kako drugačije da nazovem osobu koja je toliko truda, vremena i živaca uložila u mene) bio toliko strpljiv, nenametljiv, a s druge strane uporan i ustrajan, pa me uspio transformirati. Izbacio je to ,,ne” iz mog načina razmišljanja. Naučio me da sagledam stvari iz druge perspektive. Da nađem način kako da to isto – što sam kategorički odbijao – sada napravim.

Često je lakše reći ne i uopće ne probati, odustati, nego probati naći način i napraviti. Smatram, ustvari – uvjeren sam – da, ako nešto želimo, onda možemo naći načina da to i ostvarimo. Naravno, nije jednostavno i lako, no ako se predamo svom cilju i damo 100 % sebe – samo nebo je granica.

 

Primjeri su svuda oko nas

Navest ću nekoliko (nekome) banalnih primjera gdje sam se uvjerio da treba samo malo poticaja da se ostvare stvari za koje su ljudi bili uvjereni da je nemoguće.

Osoba koja dulji niz godina nije vježbala dolazi na prvi trening i govorim joj da napravi 15 x dizanje nogu na dipsu. Prva reakcija je „ne mogu“. No, nakon moje inicijative, hrabrenja, brojanja, ipak ostvarujemo zadano na obostrano zadovoljstvo. Osmijeh zbog uspjeha kojem sam i ja malo doprinio je meni najveća nagrada, a osobi koja je napravila (ne)moguće je to svakako veliki poticaj za nastavak.

Grupni trening gdje vidim odustajanje i čujem ,,ne mogu”. Odmah mi je znak da reagiram motivacijom, bodrenjem i izvlačem još koje ponavljanje. Istovremeno vidim sreću i zadovoljstvo na licu osobe koja nije odustala. Dala je sve od sebe i napravila više od očekivanog.

Odustajanje mog srednjeg sina od prebacivanja na kanal na kojem je njegov omiljeni crtić jer ne može savladati brojeve na daljinskom i odustajanje od gledanja istog uza suze, ne dolazi u obzir. Dajem mu kratke upute, bodrim ga da proba i da to savlada. To nakon nekoliko pokušaja i uspijeva, zbog čega je neizmjerno sretan, kao i ja sam, uostalom.

Ovakvih primjera ima koliko hoćete i svakodnevno se susrećemo s njima. Prefiks ,,ne” nas u samom startu stavlja u nepovoljan položaj, baca nas korak unatrag. Na benchu sigurno neću uspjeti dignuti 100 kg (do sada sam dizao 90 kg) ako krenem s mišlju da to ne mogu i uvučem negativne misli u svoju glavu. Isto tako neću napraviti 6 ponavljanja ako odmah na početku izvođenja vježbe sam sebi zacrtam da ne mogu više od 4.

 

Ono što sam ja usvojio je da: ako izbacim onaj ,,ne” iz ,,ne mogu”, dobit ću: samo ,,mogu” i ,,moram naći način na koji da to ostvarim”, bez obzira da li se to odnosi na trening, osobni život ili bilo što ostalo u životu za što sam nekad smatrao da (ne)MOGU. 

Goran Juratović